Mislim da se od svakog čovjeka može nešto naučiti. Ipak najviše naučim od svoje djece. S vremena na vrijeme mi daju novi insight, prodor, pogled na svijet iz sasvim druge perspektive.
Stariji sin Bogdan, koji ima šest godina, nedavno je kazao svojoj majci: -Želim da mi rodiš brata!
-Ali ti već imaš brata, umiješao sam se ja.
-Želim još jednog, spremno je odgovorio.
-Dobro, a kako bi se zvao tvoj drugi brat?
-Enes, zato što se moj najbolji drug zove Enes.
Zastao sam, nisam znao sta da mu kažem. Ali sine, mi nismo muslimani i ne može tvoj brat da ima takvo ime-to mu svakako nisam rekao. Shvatio sam da je on daleko iznad tih podjela, da vidi ovaj svijet potpuno drugačije.
Tada sam se sjetio riječi Isusa Hrista: “ Zaista vam kažem, ako se ne povratite i ne budete kao djeca, nećete ući u carstvo nebesko“ Jevanđelje po Mateju 18,3
U tom trenutku sam poželio da za trenutak, na samo par sekudi, budem u njegovoj koži, u njegovoj glavi, da vidim svijet njegovim očima, da to zadržim i sačuvam u svom umu kao neku dragocjenost iz jednog drugog svijeta.
Nemam nikakvih predrasuda ni prema kojoj vjeri i naciji i svi su mi ljudi jednako vrijedni. Ipak, Bogdanov komentar me je osvijestio i shvatio sam da su djeca, na neki način, izaslanici Božjeg carstva na Zemlji i da od njih možemo da naučimo dosta lekcija o jednostavnosti, čistoti, iskrenosti, povjerenju, opraštanju i drugim vrlinama.
